Gledao sam slike od ovog ljeta i razmišljao sam kako zbog njih vrijedi ostarit; da sve te slike dobiju patinu kakvu ova ovdje, u nekoj mjeri, već ima. I sad mi se čini da starost ne služi ničem drugom nego da se mladost promisli s patetikom i nostalgijom. Ja tako nekako i zagrobni život vidim.

Fotografiju sam snimio aparatom kojeg više nema i dugo mi je stajala na zidu, a onda sam je skenirao i poklonio Jani kad je odlazila u Kinu. Na njoj Majić, Jure i Stipe jedu burek ispred Prerade. Kako vrijeme bude odmicalo, ona će biti sve ljepša.

Moja baba je prekopala zemlje više nego šta Zemlja zemlje ima, a nikad se na njoj nije fotografirala. Ni ovu sliku ne želi pa je stavljam protiv njene volje, jer nije baba egzibicionist ko ja. Rekla mi je (kad sam brata zva da nas slika) Sad ćeš ti to stavit Tamo, pa ćeš me svakome kazivat, da se smiju. Ma neće se smijat, kažem. Baba kaže Izbriši ti mene, a ti sebe stavi.

Svaki put me baba pohvali da lipo kopam i onda spomene Antu Šestinog iz njenog sela, koji je bio bogat čovjek, a kopao je iz čistog užitka; pa kad bi ga pitali da jel mu dosadilo, on bi odgovorio da ''Nikad se ove lipe zemlje nakopat'' i ''Umriću, a neću se nakopat.'' Zvali su ga Ante Šestin, jer su mu oca zvali Šesto, a oca su mu tako zvali jer je imao po šest prstiju na nogama.

Tu i tamo, kad vilama prevrnem zemlju, sa zemljom iziđe i oveća glista koja rahli tlo. Nekad iziđe probodena na vilama, nekad samo okrznuta, a nekad prepolovljena; i baba svaki put (iako ja više ništa ne pitam) osjeti me i kaže da Neće njoj ništa bit, ona se odma oporavi... i ako je pripoloviš, brzo ona to priboli. I znam da me baba svaki put pogleda i pomisli: oko gusjenice se briga, a sutra dvadeset i šest godina puni.

Ja i baba pred kućom na Sućidru u ljeto dvije tisuće i jedanaeste; dan prije moga dvadeset i šestog rođendana. Pod nama gusjenice rane vidaju, kako koja zna i može – da im bude bolje i da bolje bude zemlji.

Ja i Grade smo sami, ali volimo se nazivati ekipom.

***

Čitam Šoljanove Izdajice, redove pratim nožem. Prvu rečenicu druge priče čitam na glas: Zašto sam došao ovamo, ne znam točno.

***

Na Komiži ko da je listopad, a ne srce srpnja dvije i jedanaeste. Kamp je prazan, legli smo na leđa, slušamo vjetar. Sve nije u redu.

***

Djevojke su sa majkama, žene sa kćerima.

***

Kamperi pozdravljaju Sunce. Poželim na našem mjestu napraviti križ, al Gradi ne predlažem ništa, jer se bojim da bi on to prihvatio. Osjećam da ko šta mi nismo kršćani, nisu ni oni šta god misle da jesu – nismo, svatko na svoj način.

***

Pisanje nekad tjera na pisanje i to nije dobro, ko šta nije ni dobro kad tjera na odustajanje.

***

Jutro je i rijetko koje auto da prođe. Stopiramo već više od pola sata. Napokon nam staje čovjek blaga lica i blaga glasa, kaže A kako ću vas povest kad mi je auto puno alata?

***

Grade spava; ja od suhe grane modeliram žirafu.

***

Dama na fotografiji je nekad bila zgodna. Vidi se to najviše po njenom pokretu. Ali u vrijeme kad je ona bila zgodna, nije bio zgodan Vis i ona je svjesna toga  sa svakim korakom kojim gazi u more - sve dok ne uđe cijela i od hladne vode sve zaboravi: lijepa debela dama.

***

Sam sam. Extremni biciklisti mi čavrljaju iza glave pa ne mogu razmišljati, jer mi se čini da me ciljaju. Osjećam se ko u onoj Mihalićevoj pjesmi.

***

Želim negdje urezati poruku, al ne znam ništa pametno. Meta poruke me ne zanimaju.

***

Uzbuđuju me prazne plaže.

***

Tu i tamo zapjevamo pjesmu kojom nas je Stipe iritirao za vikend u Splitu. Sad kad on nije tu, ta pjesma je sve šta imamo od njegova (ne)društva.

***

Tu je negdje i njen bivši dečko; i ja sam njen bivši dečko, al se zovem momak. Nikad ga nisam vidio, al mislim da ću ga prepoznati ako se sretnemo, a da on mene neće. Mislim da bi i on mislio jednako da zna da sam tu. To nam je Facebook dao - tu smo zajedno i dobro se znamo: njeni bivši mladići.

***

Sutra nam stiže Jana. (19. srpnja. '11.)

***

Otac je kćeri kupio svjetleće patike i sad pušta da ta mala (sa svoje 4 godine i 15 kila) triči po zidiću nad provalijom, dok on mirno ćaska s prijateljem. Ako mala padne u provaliju i ne bude mogla zavapiti tata, on će je pronaći po svjetlu sa patika. Priceless.

***

Grade me sinoć pita Zamisli kad bi svi prijatelji iz našeg kruga prekinili (ljubavne op.a.) veze! Zamisli kad bi prekinuo ovaj i onaj, ova i ona... Kad je nabrojio i zadnje ime, u cijeloj Komiži nestade struje; zavladao totalni mrak i vriska ljudi šta od straha, šta od sreće, šta od obojega. Najglasniji su bili oni koji su stali djecu dozivati. Sve neka moderna imena, rekla bi moja baba, koristeći riječ moderno za sve šta joj se ne sviđa i šta miriše na opasnost.

***

Dvoje ljudi nije dovoljno za trip, ako nisu ljubavnici. Možeš samo izvoditi monodrame, a da ne budeš sam sebi publika. Opet, trip je dovoljan razlog da napustiš koliko god ljudi.

***

Dio večeri gledamo djecu kako igraju Crnu Maricu jen dva tri – strašno glupa igra ko i sve igre s labavim pravilima – nedovoljno čvrsto da pratiš i nedovoljno čvrsto da postoji draž da pravilo iznevjeriš.

***

Krećem pisati tekst za Alkatmerove fotografije, ali skoro shvaćam da nisam sposoban za cjelinu pa samo nižem misli da ih poslije saberem u ljetni kolaž s Visa.

***

Tri je u jutro, a trajekt je u 5 ipo. Kažem Gradi da ne mogu više, da moram malo odspavat. Šta se više udaljavam da nađem bolje mjesto, svako mjesto mi se čini sve gore, jer sve sam dalje.

Budim se nakon sat vremena; čujem glasove dviju djevojaka. Vidim ih na plaži, tek nekoliko metara od mene i vidim da me ne vide, jer sam u mrklom mraku. Srce mi lupa i pazim da se ne pomičem i stišam disanje. Prvi put da sam na javi subjekt iz svojih najgorih noćnih mora – onaj koji se plaši sebe, jer je on taj koji druge plaši.

 

Izlazak nikad ne završava zatvaranjem Kuke. Zadnja stanica izlaska je stanica_kod_Prime, ali tu se nemaš bog zna čemu nadati. Opet, voliš vidjeti koga tamo ima, iako si isključio mogućnost nekih velikih iznenađenja. To je kao da odraslu čovjeku daš kinder jaje – zna on da neće bit ništa veliko unutra, al isto voli vidjet šta je.

Ovaj put su nas na stanici dočekale četiri djevojke na klupi, a ja sam bez promišljanja izvadio mobitel iz džepa, namjestio se da ih slikam, podigao kažiprst lijeve ruke i (opet bez promišljanja) rekao Ajne foto bite ?! i opalio. Na putu do doma sam slušao Thieves in the night, pogledavao na vedro nebo i bio do zla boga zabavljen likom koji je iz mene progovorio. U svakoj od njih, da se pročitati po dio tog lika. On tu, zapravo, fotografira sebe.

Proljeće. Da ne znam da je ovo snimljeno za europskog prvenstva dvije tisuće i osme, teško bi se sjetio godine. Jopa, recimo, pamti svaku godinu pa koji god događaj da priča, priča ga ko da ima kalendar uza sebe i zvuči ko neka urbanija verzija poštara iz Malog mista. Ako bi neznanu gostu išli objasniti ovu sliku, trebalo bi puno više nego šta to forma obiteljskih fotografija dopušta. Da se samo objasni ovaj Jopin zavoj na glavi i zašto Jopa tu nije Jopa, nego Rapaja, isto bi puno trebalo.

Sto je priča koje bi se dale ispričati uz ovu sliku na Bundeku u Zagrebu, al meni ona sad znači samo polaganost_u_proljeće. Pet je sati; dole, ispod nas na jezeru sviraju Pipsi obučeni u neku sportsku odjeću. Nema više od 300 ljudi; jedu čevape i piju vodeno pivo. Koncert je mukte. Neki od ljudi ni ne slušaju koncert, jer su došli samo zbog prijenosa utakmica europskog prvenstva. Mi slušamo Pipse, ali usput i jedemo čevape, pijemo vodeno pivo i slikajemo se. Jure je trebao otići, al je (ne znam više zašto) odgodio put i iznenadio nas pojavivši se s Janom. Ona je iza objektiva, a ovo je polaganost u proljeće. To je ono kad su ljudi bogati vremenom, a vrijeme je lijepo. To više nije često.

Na ovo putovanje (u Varaždin), krenuli smo 12. lipnja (na bratov mi rođendan) i putovali smo nikad sretniji, jer smo upravo pobijedili Nijemce. Nešto kasnije, dvadeseti lipnja, Hrvatska je igrala s Turskom i tu večer je proljeće završilo. Kad nas sad dobro_dobro pogledam, vidim da smo mi toga, već i ovdje, pomalo bili svjesni. Taki smo mi ljudi. Melankolici i u proljeće.

Neki dan sam ocjenjivao školske zadaćnice petog razreda. Većina tih zadaćnica završi u arhivu pa na otpadu. Neke neko vrijeme završe i na panou, ali meni su te uvijek bile najdosadnije. Zadaćnice poput ove dole ocjenjuju se prema posebnom kriteriju i kriju se u hrpi ispod onih lošijih. Ali tako je to sa pravom umjetnosti... zapravo, ništa čudno. Dok završi školu, ovaj će dječak vjerojatno naučiti pisati lošije zadaćnice i dobivati bolje ocjene. Kao šta će naučit i da je prijateljstvo žešće zajebana stvar ako se ikad nađe u foajeu HNK na pauzi predstave.

Mnogo više vrijedimo zajedno

Mi vrjedimo zajedno. Što nas je VIŠE to je bolje. Mi se međusobno pomažemo. MI Zajedno učimo. Mi svaki dan izlazimo. Provodimo vrjeme zajedno. MI se volimo se igrat zajedno. Mi se svi veselimo kad smo zajedno. Mi se svi držimo zajedno. (MI) SVI idemo zajedno u školu. SVI zajedno pišemo domači. MI SE dižemo u isto vrjeme. KAD nas je više onda mi sviramo I VESELIMO ZAJEDNO NAS troje. Nas troje uvjek ćemo bit Prijatelji. I BIČEMO UVJEK Radosni do kraja života.

Oni koji se fotografiraju nakon podviga , gledaju duboko u kameru, da ih više ima i da ostanu tu za vječnost. U toj naivnoj želji, spremni su publici u ruke dati oči.

Ovdje je deseti travnja na Kašunima pretprošle godine . To je stari rekord kojeg su prošle godine na istom mjestu srušili Jure i Grade pomaknuvši prvo kupanje za dva dana. Novi rekord je moj – kupao sam se jučer, (peti trećega) na istom ovom mjestu, ali nemam fotografiju pa sam stavio ovu. U hiper-svijetu, montaža je legitiman postupak. Nemamo fotografiju, ali imamo četrdeset i jednu minutu snimljenog materijala, od kojeg će naš redatelj Jure učiniti jedan fingirani dokumentarac od par minuta. Glumio sam samoga sebe, kao što i svi rade u društvima sa previše kamera i megapixela.

I zato je lijepo, ovako, za marčanih bura, skočiti u more – da se vratiš sebi, da se usereš, da ne glumiš i osjetiš da si živ. Sve manje je mjesta gdje to čovjek može učiniti. Imao sam i lakši sudar danas – puno života, brate, za jedan splitski vikend. Meni ništa, a fiesta ionako nosi brdo starih rana, pa joj se nove ni ne vide.

Da nije ovog žutog datuma i Gradine kravate, čovjek bi mislio kako je ovo još jedna friška slika sa neke od mnogih demonstracija. Ali baklja na ovoj slici nije zapaljena za slobodu - ona sloboda jest. I iako ju Grade ovako drži da si ne spali glavu, meni se čini kao da hoće da upali nebo, da prije svane.

Ovdje je počelo svitati ovo naše desetljeće koje jedva da je počelo, a već ga puno ima. Desetljeće kojem kao da se desio preuranjen zaplet, pa čovjek koji ga živi i gleda, pita se što će biti dalje i kako će završiti kad je ovako počelo. Iza objektiva sam ja; iza mene je party. Nagnut kroz prozor, zumiram Gradu u Ulici Domovinskog rata.